Početna -> O nama -> Kako je počelo

Milojko Glasović - Inicijator ideje o Maratonu lađa

(tekst prenešen iz Neretvanskog zbornika)

Vizija „Maratona lađa“ nije došla sama od sebe već  je ona  produkt mog životnog djelovanja. Kao živahno i znatiželjno dijete prošao sam put od aktivnog omladinca preko pedagoške akademije (likovna umjetnost), marketinga PIK-a Neretve, Televizije Opuzen i Domovinskog  rata, do „Opuzenskog lita“, i sve to s kamerom u ruci. S njom (kamerom) upoznao sam sve ljepote i ljude neretvanskog, od Ploča i Staševice do Vidonja i Trebižeta.  

Kad se ideja o maratonu lađa "smučkala" u mojoj glavi i izašla iz mojih usta došla je do Damira, Denisa ... i svih ostalih entuzijasta koji su mi pomogli da ju ostvarim.  Za mnoge sam bio luđak. Pitali su se odakle mi to da će netko veslati dvadeset kilometara i to u lađi kojih ima samo nekoliko na Neretvi. Ima ih u mulju, treba ih izvaditi i popraviti govorio sam, i sreća moja da sam znao predočit što želim. Mnogi su prihvatili moju ideju, "prepoznali maraton" i – spasili smo lađu.

I tako "iz mista u misto", uvjeravanje, nagovaranje. I, malo po malo, stvori se ekipa u Rogotinu, u Opuzenu dvije, u Podgradini–Slivno tri, Torcida u Pločama dvije, Vidonje, Krvavac, Kula Norinska, Šarić Struga, Metković-Male Bare, Baćina, Spilice-Crpala, Peračko blato, Banja Sagena i na kraju Gusari iz Komina. Trebalo je vidjeti te divne momke kako se spremaju, kako traže lađu, vesla, parić, i na kraju bubanj. Svaka ekipa ima svoju priču bilo bi zanimljivo i knjigu napisati o tome. Sjećam se da su se „Kominski gusari" prijavili samo  dan prije „Maratona“ i to samo zato što smo ih prozvali u "Slobodnoj Dalmaciji", tekstom:  „Kakav će to biti Maraton bez kominjana"?  Oni su taj dan izvukli lađu iz gliba, popravili što se dalo popraviti i zamislite - došli drugi na cilj u Pločama, iza Rogotinjana a ispred Banje-Sagene i ostalih.

Nikad neću zaboraviti tu nedjelju 13. rujna 1998., kad je cijeli dan padala kiša sve do pred sam start "Maratona". Prvi maraton, a ovako vrijeme, je li to moguće?  Nigdje nikoga osim nas iz organizacije i kapetana ekipa u hotelu „Narona“ u Metkoviću. Trebalo je odlučit što ako bude i nevrijeme dulje trajalo? Svi, do jednoga, zauzeli su stav: Neka se vozi „Maraton“ – kakvi smo mi gusari  ako nas vrijeme smeta! Vozimo uz pjesmu: „ i neka  grmi i neka siva, Neretvom se pisma piva...“ . Zamislite iza te odluke kiša prestane i pojavi se sunce, obasja 18 lađa dvjestotinjak lađara te više od dvadeset tisuća ljudi koji su došli vidjeti to "čudo od Maratona“.  Tog trenutka bio sam siguran da smo u Neretvi dobili jednu manifestaciju za koju će nekad "cili svit" znati.

Danas poslije nešto više od jedanaest godina, poslije sudjelovanja na „Maratonu“ više od osamdeset različitih ekipa, poslije više od 4000 ljudi koji su vozili na ovaj način lađu, mogu reći da sam sretan. Sretan sam što mi se ostvarila ideja, sretan sam što imamo dan Neretve u Hrvatskoj i bit ću sretan ako se ostvari ono što je jedan uvaženi gospodin rekao: "To je brand u Hrvatskoj i to mora bit brand na Mediteranu“.